Jorge Bucay ispričao je ovu priču svom klijentu koji se nedavno zaljubio, te je unatoč svojoj tjeskobi i strahovima odlučio dopustiti da se odnos razvija.

    Bio jednom jedan čovjek koji je išao na turistički obilazak Europom. Kad je došao u Veliku Britaniju, kupio je na aerodromu neku vrstu vodiča po dvorcima. Neki su imali dane za posjete, a drugi strogo određeno radno vrijeme. Ali najprivlačniji je bio dvorac koji su predstavljali kao „Posjet vašega života“. Na slikama je izgledao kao običan dvorac, ni manje ni više spektakularan od ostalih, ali njega su posebno preporučali….Objašnjavali su da se ondje, iz razloga koji će svi poslije shvatiti, obilasci ne plaćaju unaprijed, ali bilo je nužno unaprijed dogovoriti posjet, dakle dan i sat. Obuzet znatiželjom zbog sasvim drukčije ponude, čovjek je istoga popodneva nazvao iz hotela i ugovorio vrijeme posjeta.

    Sve je uvijek isto na svijetu, dovoljno je da čovjek ima važan sastanak, s točno određenim vremenom i potrebom da bude točan, i sve se zakomplicira. Ovo nije bila iznimka i turist je došao u dvorac deset minuta nakon dogovorena vremena. Predstavio se muškarcu u kariranoj suknji, koji ga je očekivao i koji mu je poželio dobrodošlicu.

    „Ostali su već otišli s vodičem?“ upitao je ne vidjevši nijednoga posjetitelja.

    „Ostali? Pitao je muškarac. „Ne. Posjete su individualne i nemamo vodiče.“

    I ne spomenuvši vrijeme, objasnio mu je ukratko povijest dvorca i spomenuo nekoliko stvari na koje bi mogao obratiti pozornost. Slikarije na zidu. Oružje u galeriji. Ratne sprave u sjevernom salonu, ispod stepenica, katakombe i dvoranu za mučenje u tamnici. Kad je to rekao, dao mu je žlicu i zamolio da je pridrži vodoravno, s udubljenim dijelom okrenutim prema stropu.

    „Što je to?“ upitao je posjetilac.

    „Mi ne naplaćujemo pravo na posjet. Kako bismo procijenili cijenu vašeg obilaska, pribjegavamo ovom mehanizmu. Svaki posjetilac nosi žlicu poput ove koja je do vrha puna sitnog pijeska. Ovdje stane točno 100 grama. Nakon obilaska dvorca izvažemo pijesak koji je ostao u žlici i naplatimo funtu po svakom izgubljenom gramu…Na taj način plaćamo čišćenje“, objasnio je.

    „Što ako ne izgubim ni grama?“

    „Dragi moj gospodine, onda će vaš posjet dvorcu biti besplatan.“

    Pomalo razveseljen i iznenađen tom ponudom, čovjek je gledao kako mu domaćin puni žlicu pijeskom i onda je započeo svoj obilazak. Vjerujući svom stisku, uspeo se polagano stepenicama pogleda uprta u žlicu. Kad je došao gore, do salona s oružjem, radije nije ušao jer mu se učinilo da će vjetar raznijeti pijesak i odlučio je oprezno sići. Kad je prolazio kraj dvorane u kojoj je bila izložena ratna mašinerija, ispod stepenica, shvatio je da se, ako ih želi pozorno promotriti, mora obavezno nagnuti pridržavajući se za ogradu. Nije bilo opasno za njega, ali to je značilo da će zasigurno prosuti nešto sadržaja svoje žlice tako da se pomirio s time da to promatra izdaleka. Slično je bilo i s više nego strmim stepenicama koje su vodile do tamnica. Hodnikom koji je vodio do mjesta odakle je krenuo hodao je polagano prema čovjeku sa škotskom suknjom, koji ga je čekao s vagom. Ondje je ispraznio svoju žlicu i čekao presudu.

    „Zadivljujuće, izgubili ste manje od pola grama“, objavio je. „Čestitam, kao što ste i predvidjeli, ovaj vam je posjet ispao besplatan.“

    „Hvala…“

    „Jeste li uživali u posjetu?“ pitao je na kraju čovjek na recepciji. Turist je oklijevao i na kraju je odlučio biti iskren. „Zapravo i ne. Bio sam toliko obuzet time da čuvam pijesak da nisam imao priliku pogledati ono na što ste me upozorili.“

    „Ali….Strašno! Slušajte, učinit ću iznimku. Ponovno ću vam napuniti žlicu jer je takvo pravilo, ali sad zaboravite koliko rasipate okolo, imate još 12 minuta do idućega posjetitelja. Idite, i vratite se prije nego što on dođe.“

    Ne časeći časa, čovjek je uzeo žlicu i otrčao do galerije; kad je došao do nje, bacio je brz pogled na ono što se nalazilo ondje i sjurio se do tamnica prekrivajući stepenice pijeskom. Nije zastao ni trenutka jer su minute prolazile i gotovo je letio do prolaza ispod stepenica gdje mu je, dok se naginjao i pokušao ući, ispala žlica i prosuo se sav sadržaj. Pogledao je sat, prošlo je 11 minuta. Opet nije uspio vidjeti naprave i otrčao je do čovjeka na ulazu kojemu je predao praznu žlicu.„Dobro, sad nema pijeska, ali ne brinite se, tako smo se dogovorili. Kako je bilo? Jeste li uživali u posjetu?

    Posjetilac je opet oklijevao nekoliko minuta.

    „Zapravo nisam“, odgovorio je na kraju. „Bio sam toliko zauzet da stignem prije sljedećeg posjetitelja da sam izgubio sav pijesak, ali svejedno nisam uopće uživao.“

    Čovjek u suknji zapalio je lulu i rekao mu:

    „Ima onih koji prođu dvorac svoga života pokušavajući da ih to ništa ne stoji i ne mogu uživati. Ima onih toliko hitrih koji prođu brzo, koji izgube sve, a da uopće ne uživaju. Rijetki nauče ovu lekciju i njihov obilazak dvorca potraje. Otkrivaju i uživaju u svakom kutu, svakom koraku. Znaju da neće biti besplatno, ali shvaćaju da se troškovi života isplate.“