Prije nekoliko godina pročitao sam vijest koju je napisao ruski tenisač, Jurij Novakov, nakon što je igrao finale u Kijevu, najvažnijem teniskom turniru tadašnjega Sovjetskoga Saveza. Posljednji meč, koji će odlučiti tko je pobjednik i budući predstavnik zemlje na turnirima sljedeće godine, značio je mnogo toga za pobjednikovu neposrednu budućnost. Između ostaloga i mogućnost, nedostižnu na drugi način, da ode iz SSSR-a i upozna zapadni svijet. Finale se igralo, naravno, na najvažnijem sportskom središnjem terenu Kijeva i pobjednik je morao pobijediti u tri seta. Novakov se borio protiv mladoga tenisača, virtuoza i dobro istreniranoga, koji ga je nadmašivao brzinom i spretnosšću. Velikim je naporom uspijevao izdržati do šestoga gema, ali otad je prvi set prerastao u jasnu prevagu protivnika, koji ga je završio pobijedivši 6:3. Početak drugog seta nije bio drukčiji od kraja prvog. Sve je izgledalo kao trijumfalni monolog mlađega, koji je ubrzo došao do 5:1 u drugom setu; ako uspije još jedanput oduzeti servis Novakovu, idući je gem posljednji i pobijedit će na turniru.

    Novakov je poslije pričao kako se već bio uvjerio u superiornost svoga protivnika. Znao je da je dao sve od sebe i da nije bilo dovoljno. Trebao se ohrabrivati od polovine toga seta da odoli iskušenju i ne otiđe. Neprestano si je ponavljao duhovitu rečenicu američkoga bejzbolaša Yogija Berre: “Igra nije gotova dok nije gotova…” Katkad motivacija nije dovoljna i Novakov nije mogao ništa učiniti da dođe do set pointa na 0:40 u tom prividno posljednjem gemu.

    Iz nekoga razloga, koji je možda čak teško objasniti, Novakov je u tom trenutku izveo ono štoje prozvao najboljim servisom u svom životu. Ništa se ne bi dogodilo da njegov protivnik nije obranio as i da je čekao sljedeću loptu, ali…Mladić je htio pobijediti, htio je završiti igru, htio je slaviti. Vjerojatno nikad nije čuo onu rečenicu koju je igrač na servisu ponavljao u tom trenutku: “Igra nije gotova dok nije gotova…”

     Zbog toga ili zbog usuda, kad je potrčao na taj predivan servis, igrač je uganuo gležanj i pao.

    Odmah se dignuo, ali boljelo ga je i nije mogao dobro hodati. Novakovu nije trebao još jedan magistralan servis da dobije taj gem i da bude 2:5.

    Unatoč odmoru i trenerovoj pomoći mladi tenisač nije se uspio vratiti u prvotno stanje. Bol ga je sprečavala da dođe do lopti koje je prije s lakoćom rješavao i njegovo ga je ograničenje dekoncentriralo. S druge strane mreže događalo se upravo suprotno, Novakov je rastao pred potpuno odsutnim protivnikom. Set je završio 7:5 u korist Novakova i duga stanka prije posljednjeg seta nije bila dovoljna da se mladić oporavi od ozljede. Posljednji je set bio vrlo izjednačen. Ozljeda gležnja ujednačila je igru i došli su do devetoga gema, Novakov je vodio 5:3 i 40:15 servirajući za set. “Igra nije gotova dok nije gotova”, pomislio je i nasmiješio se.

    To je bila prava istina. Manje od sat vremena prije toga sve je izgledalo izgubljeno, a sad je bio pred osvajanjem turnira. “Igra nije gotova dok nije gotova…”, ponovio je posljednji put. Već je shvatio da su servisi na protivnikov backhand bili nedostižni u njegovu stanju. Ono što se dogodilo Novakov je ispripovjedio ovako:

    „Shvatio sam da mogu pobijediti. Nisam bio bolji, on je bio. Ali njegova nesreća omogućit će mi da osvojim turnir. Mogao sam postati prvak iako bi to bilo nepravedno. Oni koji ništa ne znaju o motivaciji mogu pomisliti da sam dao da me pobijedi, ali znam da me odjednom više nije zanimao turnir i da su sve one dvostruke pogreške imale veze s tim nedostatkom želje da pobijedim. Mislim da je pobjeda završila u rukama boljeg, a to nisam bio ja, ali na meni je bilo da potvrdim nešto što otad shvaćam na sasvim drukčiji način: „Igra nije gotova dok nije gotova…..“

Jorge Bucay